Paul The Walrus: Muzika je svet prekrasnog beskonačnog stresa

Zagrebački indie pop/rock band Paul The Walrus (PTW) nastupiće u petak, 22. novembra u novosadskom Domu b-612. Ovaj sastav postoji od 2018. godine, do sada su objavili dva EP izdanja, “Dolphin And Whale Watching (Part 1 & 2)”, a prvi dugometražni album najavljuju za maj 2020.

Bend je autorski projekat Borne Mijolovića, a pesme uživo izvodi sa bendom koji čine i Miro Kadijević (gitara, prateći vokali), Martin Trgovec-Greif (bubanj) i Branimir Kuruc (bas gitara). Naziv benda je referenca na čuvenu pesmu Bitlsa “Glass Onion”, o prećutnom rivalstvu Džona Lenona i Pola Mekartnija. U ovom kontekstu, to znači da je Borna odlučio da se u potpunosti posveti onome što je oduvek želeo da radi. To njegovoj muzici daje posebnu notu, a zahvaljući podršsci prijatelja sa kojima svira i kreira spotove, vrlo brzo je skrenuo pažnju na svoj bend.

U intervjuu za MultiRadio govori o svom pristupu muzici, zagrebačkoj muzičkoj sceni, i predstojećoj svirci.

Nakon nastupa u aprilu, vraćate se u Novi Sad, to znači da vam se dopalo?

“To znači točno to! Prošli put smo imali odličnu svirku u Soul Peddleru sa Monohromom i UV- om. Sljedeći dan smo razgledali Novi Sad na miru, jer nitko od nas nikad još nije bio. Oskar iz Monohroma nas je proveo okolo i čovjek zna datum i godinu svake cigle i zgrade koja je ikada sagrađena u Novome Sadu.”

Za kratko vreme postigli ste vrtoglav uspeh, nastupili ste i na INmusic festivalu, a i kritičari to primećuju (“Odjednom svi pričaju o tom novom bendu”, “Ime koje polako zapinje za oko i uho”). Šta je po tvom mišljenju zaslužno za to, šta vas je izdvojilo?

“Nadam se da je muzika. Puno vremena ulažem u slanje mailova i predstavljanje benda Paul The Walrus da bi ljudi čuli i pisali o nama i da sviramo što više. Trudim se da stalno budemo prisutni jer ljudi brzo zaborave. Moja djevojka Mirta nam radi animirane spotove, a frendica Dora ove “regularne”. Stalno se nešto snima, editira, izdaje, priča i planira.”

Paul the Walrus deluje kao idealan pseudonim za tebe: s jedne strane, nagoveštava uticaje pod kojima stvaraš, a sa druge poručuje da nema skrivene agende, samo radiš ono što voliš i uz to se dobro zabavljaš. Zašto se ti pronalaziš u tom imenu?

“Očito nije tajna da volim Beatlese, ali ne znam zašto baš to ime. To mi je inače bilo ime u jednoj igrici jer sam se toga prvoga sjetio i, iskreno, spektakularno loše mi ide smišljanje imena. Kad sam trebao smisliti kako zvati bend, rekao sam basisti Branetu da kaže čega god se prvog sjeti i da to ide. Pa stavi Paul The Walrus kao i u igrici. Prodano.”

Možda zbog spota za “Not So Sweet”, ali tvoja muzika odaje Wes Anderson vajb; pastelne boje, pevljiva muzika, dok tonom nevinašceta pevaš: Jack the Ripper ripping of your tiny head. Otkud ovaj prijemčivi psiho pristup?

“Dosta direktno pitanje. Neurotik sam po prirodi, volim šarene boje i melodične pjevne linije, pa su i pjesme takve valjda.”

Pesme sa oba EP-a su deo jasne vizije, deo tvog sveta. Je l’ na ovo gledaš kao na svoj životni projekat?

“Naravno. Trenutačno, što se tiče posla, editiram podcastove čisto da ne umrem od gladi i to naravno uglavnom radim po noći, a svaku slobodnu sekundu ulažem u album za PTW koji ce izaći u petom mjesecu 2019-te.”

Otkako si počeo sa PTW, je l’ se promenilo nešto u tebi? Imaš li osećaj da je ovo nešto što si oduvek želeo da radiš?

“To znam još od svoje 14. godine kad sam odlučio da više neću ići u školu nego rađe svirati bubnjeve, pa sam popadao milijardu razreda, i to čak jedan razred glazbene škole. Razlika je što sada stavljam pjesme pred ljude umjesto da ih čuvam doma po deset godina kao do sada. Tipa I’m Not There sam napisao sa 17 i do sada ju snimio i promijenio ne znam koliko puta. Druga razlika je to što je prekrasan svijet muzike, svijet prekrasnog beskonačnog stresa.”

Foto: Mirta Filipović

Zašto si odlučio da tekstovi budu na engleskom a ne na tvom maternjem jeziku?

“Nisam nikada to imao kao svjesnu odluku. Oduvijek slušam engleske bendove, pa sam i ja počeo pisati pjesme na engleskom. Iskreno, probao sam i na hrvatskom, ali nisam znao od kuda da počnem. Nije to baš tako lako.”

Deo ste prepoznatljive zagrebačke muzičke scene, oduvek jake i u poslednje vreme vrlo popularne kod nas. Kakav je osećaj biti deo tog novog alternativnog talasa?

“I meni se isto čini da nekako ima više muzike i da je sve nekako življe, ali iskreno ne osjećam se kao dio tog novijeg alternativnog vala. Sad su osamdesete opet jako popularne, pa puno bendova koristi mnogo, ili pak sve, elemente iz tog razdoblja. Od stila produkcije pa do odabira instrumenata. Ne kažem da mi 80. ne valjaju, ali u tolikoj mjeri to jednostavno nije skroz moj đir.”

Foto: Martina Petric

Svirate u petak u Domu b612, šta Novosađani mogu da očekuju od ove svirke?

“Mogu očekivati sve. Uključujući odličnu svirku, Mirota u nekoj finoj košulji, jer je gospodin i uvijek nosi fine šuljice, mene na antibioticima jer imam upalu zuba, Martina koji je sustavno sve veći jer je počeo trenirati boks i sumnjamo da silom želi preuzeti bend, i Braneta na basu. Na kraju dana nas je oduvijek četvero u bendu, a ne troje kao na slici.”

Treba li da naglasimo da sav prihod od karata ide u fond za izgradnju tvog bazena?

“Tako je, prihod od karata ide u bendovski fond da se meni izgradi bazen. Itekako to naglasi.”

Podeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like...