Podkast Urbani razgovori No. 001: Ruža Helać i Milica Alavanja

Audio podkast:

Transkript razgovora:

Aleksandra Bučko: VEOMA JE VAŽNO da kažem kako treba obratiti pažnju na plastiku za jednokratno korišćenje jer ona često završi tako što ubije ili povredi životinje. Takođe i da slušate prvu epizodu podkasta „Urbani razgovori“ na MultiRadiju. Moje ime je Aleksandra Bučko, a ovo je podkast o veoma važnim stvarima koje dotiču globalnog, da ne kažem čoveka koji živi život ubrzanim tempom, ali i obraća pažnju na svet oko sebe. Ovo su interesantni razgovori sa interesantnim ljudima o važnim ili interesantnim temama, kako ko doživi. Naše današnje gošće su Novosađanke Ruža Helać, ekološka aktivistkinja, predsednica Vojvođanske zelene inicijative i Milica Alavanja, koordinatorka projekta Zelena patrola na delu sa kojima ćemo inspirisani globalnim projektom Plastic free July, odnosno Jul bez plastike pričati upravo na tu temu. Pre nego što krenemo zamolila bih sa govornice da će predstave: šta je to što vi radite i šta je to zbog čega to radite znaš čim ste strastveni. Ružo, izvolite:

Ruža Helać: Evo 2002. godine ja sam sa grupom mojih prijateljica novinarki i profesorica osnovala udruženje Vojvođanska zelena inicijativa. Nije slučajno bez muških članova. Mi smo imali višegodišnje saradnju u Ekološkom pokretu Vojvodine sa muškim članovima i rukovodstvom i imala sam osećaj da oni nemaju delikatnost u pristupu ekološkim temama, kao što je potrebno i bitno. Da ne bih ni kritikovala, ja sam osnovala organizaciju sa grupom istomišljenica i do dana današnjeg naša organizacija je uspešno uradila veliki broj projekata za srednjoškolce, ekoloških projekata, ekoloških  kampova, seminara za mlade novinare i za studente. Rezultati naših aktivnosti jesu edukovan veliki broj mladih ljudi i opredeljenih za zaštitu životne sredine. Ne treba zaboraviti da smo mi već 2006. godine osnovali udruženje eko novinara. Posle četiri godine edukacije smo naučili da svaka vest je ekološka vest. Naš cilj je da novinare podsetimo na činjenicu da osim ekonomskog i socijalnog aspekta svaka vest ima i ekološki aspekt. I da je to neophodno uzeti u obzir u izveštavanju.  Posle toga smo sa jednim udruženjem pokrenuli “Eko list”. Posle toga osnovali omladinsko ekološki klub, zatim ekološko udruženje “Zdravo”, Zelenu patrolu i konačno poslednjih 10 godina posvetili se maksimalno projektu “Zelena patrola na delu”, o čemu će Milica malo više pričati. Stvorili smo brend i našli  svoje mesto pod suncem u informativnim programima velikog broja televizija.

Milica Alavanja: Zelena patrola se realizuje od 2010. godine. Do sada smo snimili preko 100 emisija u Srbiji i regionu, dakle u Hrvatskoj, Makedoniji, Crnoj Gori, Rumuniji, Sloveniji, u Grčkoj, verovatno u budućnosti ćemo i u Bugarskoj, i to nam je plan.  Emitujemo se na više od 100 televizija takođe u Srbiji i regionu. Primili smo veliki broj medijskih priznanja i priznanja  za dokumentarne reportaže kako u Srbiji tako i svetu. Cilj projekta jeste da ukaže na problem. Smatramo da bi se rešio neki ekološki problem da je potrebno ukazati na njega da je potrebno učiniti vidljivim. Tako mi snimamo probleme iz oblasti zaštite životne sredine i korupcije.

Aleksandra Bučko: Veoma interesantno, a u razgovoru smo čak i spomenuli da ste toliku popularnost i prepoznatljivost stekli upravo zato što imate taj populistički pristup, što je i razlog zbog čega ste danas u “Urbanim razgovorima”. A sada bih samo prešla malo na globalni pokret “Jul bez plastike” koji je okupio milione pristalica koji se svesno odriču korišćenja plastike tokom ovog meseca kako bi bili deo rešenja protiv zagađenja plastikom. Cela ideja počiva na registrovanju na internet stranici tog pokreta i tada se osoba priključuje tako što bira da se odrekne između tri opcije to je  jul bez jednokratnog pribora za korišćenje za jelo, bez plastične četvorke: kesa, slamčica i tih jednokratnih pribora za jelo i čaša za kafu za poneti, kao i poslednja opcija koja podrazumeva potpuno izbegavanje plastike. Tokom te akcije koja između ostalog ima za cilj i stvaranje nekih novih navika kako bi ju bez plastike postao ustvari život bez plastike. Sad meni je to jako interesantno: koliko su ljudi svesni, koliko mi koristimo tu plastiku?

Ruža Helać: Predaleko smo otišli u korišćenju plastike u svakodnevnom životu i mislim da nisu rešenja ovakve “ad hoc” akcije. One imaju svoju svrhu da podsete ljude da imaju problem. Rešenje mora biti ma šta to značilo, a to znači da se ne mogu proizvoditi, prometovati plastični predmeti i ambalaža. To zahteva od celog društva veliko angažovanje svih resursa, promene tehnoloških postupaka u proizvodnji, dakle to ne može odmah da se izvrši i potrebne su ovakve akcije da pripreme građane i javnost, i konačno da izvrše pritisak na kompanije koje koriste plastiku u velikoj meri i ostvaruju dobit plasirajući svoje proizvode u toj ambalaži. Mislim da se strašno greši kada se kampanja organizuje način “da li cevčica, da li posuda za kafu”. Mislim da i dalje akcije sprovode neki entuzijasti koji nesagledavaju posledice, niti uzroke ili se stvara lažni osećaj delovanja kod ljudi. Ljudi to mogu videti u svakodnevnom životu – vi kad izađete vidite da iz kontejnera viri plastika, vetar nosi plastiku, sada imate plastična ostrva u okeanima i morima. Dakle to je toliko očigledno i toliko je ušlo u naše živote da ne možemo se praviti da toga nema. Ali mi to možemo stvarno rešavati, a možemo se i praviti da to rešavamo i dobro zarađivati na tome, jer se zarađuje više na problemima nego na rešavanju problema i zbog toga je planeta u problemu.

Milica Alavanja: Ali praktično smo mi kao građani nemoćni da kupimo nešto, a da tu nema plastike. Evo hajde da uzmemo u obzir jednu čokoladu koja je u jednoj kesi, i svaka kockica čokolade je u još jednoj kesi. Kupite meso u supermarketu koje je opet u plastičnoj posudi, kupite hemiju za domaćinstvo – sve je u plastičnoj posudi. Bukvalno vi ako želite da se odreknete plastike, vi onda ne možete takoreći da se hranite danas.

ŽIVOTNA SREDINA JE ŽRTVA NEOLIBERALNOG PRISTUPA

Aleksandra Bučko: Ne samo hraniti, upravo sam htela da vam da ispričam sada sopstveni primer, kako sam htela da napravim svoj losion za telo, upravo da ne bih kupovala plastičnu ambalažu, zato što i četkice za zube i ambalaže generalno za higijenu su, ustvari, plastične ambalaže. Tako sam odlučila da kupim sve preparate koji su mi potrebni: ulja, eterična ulja… Stiglo mi je jedno ulje od 50 mililitara koje je nekih 5-10 santimetara veličine, a koje je stiglo u ogromnoj, ogromnoj plastičnoj kesi. To je pošta tako upakovala i tako je i stiglo. I onda sam rekla da je ustvari to jako pogrešan period da kupujem tako nešto, zato što je “Jul bez plastike”, a ja sam dodatno ustvari potrošila plastiku.  Jako je to sve ušlo u naše korišćenje. A šta onda – rekli ste da sistemski treba da se reši, kako onda običan čovek? On ne može sistemski to da reši.

Ruža Helać: Pa to običan čovek ne treba ni da rešava. Običan čovek plaća porez i institucije moraju da rade. Da svako preuzme svoj deo organizovanja i odgovornosti i da se napravi takav sistem da može da funkcioniše. Ali mi moramo ići ka tom cilju. Mi ne možemo uvesti da se plaća plastična kesa.  Šta mi ustvari poručujemo običnom građaninu? Da onaj ko je bogat, ko može da plati 30 plastičnih kesa, da se iz grada može vratiti sa punih 30 plastičnih kesa u kojima je kupio voće, povrće, garderobu i slično. Znači, ne može se problem plastike rešavati na način da mora čovek biti toliko siromašan da ne može da plati kesu od 2 dinara. Postaviti tako stvari, to samo znači da smo mi i dalje na tome da ako si ti bogat – ti možeš da radiš šta god hoćeš. Pa ne možeš ti da platiš da zagađuje životnu sredinu. Ali mi smo doveli društvo i u takvoj smo situaciji da je ispalo da samo ako si siromašan ti ne smeš, znači, moraš biti toliko siromašan da ne možeš kupiti kesu. Jer, evo mi smo ekolozi, pa šta kad mi se desi u prodavnici, i ako ponesem tu platnenu kesu, kupim više stvari vidim treba mi druga – neću da šutam narandže do kuće. Ali ja se sećam i vremena kad smo kupovali lepe pletene korpe u koje stavimo krompir i narandžu, i limun, i jabuku i ništa se tome ne desi. Sve je to priroda napravila da može jedno sa drugim, i da ne treba između svakog tog proizvoda plastična kesa.

Milica Alavanja: Neće se posvađati.

Ruža Helać: Neće. Donećeš korpu kući i ponovo je upotrebiti, a ona je i mnogo lakša za nošenje. Da vam kažem, ove kese vam seku ruku. To je tako zbog fizike, je li tako. Površina kod korpe nosača je šira. Dakle mi smo se odrekli boljih rešenja sa kojima smo živeli zarad konformizma, zarad toga da ne razmišljamo. Jer pre ako sam htela da kupujem nešto, onda sam morala da razmišljam da dođem kući, da uzmem korpu, da odem na pijacu, a sada mogu da ne razmišljam celi dan, već bacim pogled i uzmem dve banane, tri jabuke, 16 kesa i dođem kući. Moramo promeniti život, mora se napraviti odlučujući zaokret. Društvo i na globalnom nivou je otišlo predaleko. A svi problemi i potiču od globalizma. Jer mi neku nedozrelu bananu sa kraja sveta vozimo u Srbiju. Jasno je i koliko pakovanja i koliko se energije troši, i zagađenje, brodovi i avioni, donose nam invazivne vrste sa kojima ne možemo da izađemo na kraj.

Milica Alavanja: Ako pogledamo medije. Kada gledamo neku emisiju o kuvanju. Nama se  nameće “kupite avokado”, “kupite čia semenke”. Za nas koji živimo na ovom podneblju, ovde nam rastu svi vitamini koji su nama potrebni. Ali nama mediji konstatno nameću “kupite avokado”, “kupite banane”, a koje zagađenje nastane dok taj avokado stigne do nas, koliko se puta upakuje, u koliko kesa, koliko plastičnih kutija. Takođe i banane i svo to južno voće. Dakle, konstanto nas mediji bombarduju i nameću nam to “kupujte još, kupujete još”. Evo, setim se osamdesetih godina prošlog veka, znam moja da je moja mama pričala: “Ja kupim kaput i nosim ga, ne znam, dok se ne pocepa, nekoliko godina”. Nama se sada nameću stalna sniženja, stalno nova kolekcija. U toku jedne godine imate 10 novih kolekcija u prodavnicama i stalno sniženja i stalno “jao evo 50%”, sad moram da kupim još jednu majicu, još jednu trenerku, još jedne patike, znači konstantno nam se nameće da moram kupujemo, da trošimo, da kupujemo, trošimo, a sve to naravno dovodi do stvaranja velikih količina otpada kako plastike, tako i drugih vrsta otpada.

Ruža Helać: Na primer, da bi taj avokado koji dolazi sa drugog kraja sveta bio ovde konkurentna roba na tržištu, oni koji ga proizvode, oni koji ga biraju, oni koji održavaju, moraju da rade za minimalne sume novca. Na ovaj način smo globalno postali robovi jer je konkurentnost najvažnija. Pogledajte kineske proizvode koje mi je ovde kupujemo za 100 dinara – vi ne biste mogli ništa da kupite, a ne kišobran koji je za dva dana smeće. A neko je tamo morao besplatno da radi. Da zagađuje prerađujući plastiku koja je izvožena iz Evrope, skupljena u procesu reciklaže, vozi se u Kinu, pa se od te plastike prave one plastične jakne, prave se kišobrani, i ti ljudi moraju da rade skoro besplatno, da ostaju bez slobodnog vikenda, bez slobodnog vremena. Rade i proizvode te stvari koje se dovoze ovamo i zagađuju – saobraćaj je jedan od glavnih zagađivača. I mi to kupimo za 100 dinara da bi to za dva dana bilo smeće. Svi problemi proizilaze iza neoliberalnog pristupa. Neoliberalni pristup podrazumeva da onaj koji ima volju da bude bogat da to i može. Kako može? On napravi jedan plan, projekat u kome predvidi svoju dobit, a onda onaj ostatak ide na teret zaposlenih radnika koji dobiju platu koliko im je ostalo. Znači u tom neoliberalnom pristupu jedino nije u problemu profit. Svi ti ugovori koji se prave između država i sa kompanijama. Države garantuju tim kompanijama profit. One nisu ni stavili ciglu na našu zemlju, a njima je naša država garantovala da će oni toliko zaraditi. A onda se formira cena rada. Da bi ta zarada bila takva, cena rada mora biti mizerna. Onda se formira profit. Da bi profit bio veliki, ti ljudi moraju raditi više nego što je prirodno da uradiš za 8 sati, ako ne uradiš za osam časova – radiš prekovremeno.  Pa se ne ulaže u zaštitu životne sredine. Sada smo došli do toga. Znači životna sredina je žrtva neoliberalnog pristupa jer se države i ljudi takmiče kroz bruto nacionalni dohodak.  Dok god mi računamo uspeh nekog društva kroz veličinu bruto nacionalnog dohotka, to znači da trpe neki građani kvalitet života i životna sredina.  

Milica Alavanja: Ti građani koji rade za minimalac, njima je jeftinije da kupe uvozno voće i povrće zato što je to voće i povrće jeftinije od naših lokalnih proizvođača – dakle voće i povrće koje proizvode naši lokalni proizvođači. E, onda treba da se zapitamo kakvog je kvaliteta to voće i povrće? U kakvoj ambalaži je stiglo? Naravno da je stiglo u plastici.

Aleksandra Bučko: Zato što je plastika jeftinija. Sad smo pričali o tim kupovinama i velikim lancima, i kupovinama u korpama odnosno kesama, čak se dešava i to da vi ne možete u pojedinim velikim lancima ili prodavnicama da kupite bez da stavite u kesu. Da biste kupili morate da stavite u kesu, ne znam, dve jabuke. Ne možete da kupite dve jabuke obaška, je l’ da? Morate da ih stavite u kesu, kako bi onda taj trgovac mogao da izmeri da prekontroliše, to je valjda zbog njih i sad ako tako gledamo razumemo i sa te strane. Ali kakva je onda svest u društvu? Kako prevazići to, kako doći do toga, vi ste, Ružo, spomenuli da su se nekad koristile korpe i trebalo je planirati. Mi smo sad otišli u taj konzumerizam. Možda bi mogli čak i tako da nazovemo, ubrzani stil života gde mi ne razmišljamo. Kako se onda može vratiti na to, vratiti na to da mi planiramo šta ćemo kupiti, kako ćemo kupiti, pa da onda nosimo cegere ili da se to rešava na većem nivou kada dođe do toga, nadamo se uskoro, da dođe do toga da mi nećemo morati da kupujem u kesama jabuke.

Ruža Helać: Donese se jednostavno zakon da je zabranjena proizvodnja i promet plastike i plastične ambalaže. I kada to donesete ja ne mogu da se nadam da ću… Ja moram planirati. Automatski. To nije stvar volje ako mi želimo promene, promene ne mogu biti stvar naše dobre volje, nikakve promene . Nikada čovečanstvo neće biti na tom nivou da će se svi građani složiti oko nečega. Međutim, šta se dešava?  Nije sve na dobrobit građana i kvaliteta života građana niti životne sredine. Sve je u funkciji neoliberalnog razvoja i onda vi ako ste investitor, vi ste jednostavno vlasnik ne fabrike, ne zemljišta oko fabrike – vi ste vlasnik života tih ljudi.

PRATITI ZDRAV RAZUM I LOGIKU

Aleksandra Bučko: Sad mene interesuje u svemu tome – to jedan veoma kompleksan proces, veoma kompleksni krug u kojem se sada nalazimo, a u suštini da bi se to desilo, ja smatram ispravite ako grešim, da mora i da postoji svest građana, da oni znaju šta se dešava, da ne bude to samo tako odjedanput nametnuto. Donese se zakon “nema plastike” –  ljudi će se probuditi. Ljudi će verovatno doći do nelagode. I to se da rešiti, imamo i primere, ali mene interesuje, dok do toga ne dođe – ukoliko pazite na kozmetičke proizvode da ne budu testirane na životinjama zbog dobrobita životinja, ukoliko pazite da ne koristite plastiku, ukoliko ste možda čak i vegetarijanac ili vegetarijanka ili neka veganska opcija zbog dobrobiti životinja često to možemo da čujemo. To sve ljudi rade zbog nekog svog mikrosveta. Često može da bude veoma naporno. Veoma je naporno kada vi morate da idete u korak sa životom i onda još dodatno razmišljate zato što vam sve to otežava neke situacije, svakodnevne situacije. Kakvo je rešenje toga? Da li možemo toliko da dopremo do svesti ljudi da se to reši?

Ruža Helać: Trebalo bi pustiti na svetlo dana zdrav razum. Mi smo se izgubili pod naletom kvazi intelektualaca, kvazi teorija, kvazi rešenja i projekata i mi smo zarobljenici – svako može da ti nametne neki projekat, mi to trpimo dok se to ne završi. Svi vide da to nije logično. Mi smo odustali od zdravog razuma i svi naši problemi potiču od toga. Samo zato što onaj ko promoviše zdrav razum, čistu logiku – taj nema mesta u javnosti. Kod nas je sada veća vrednost čoveka koji priča s kupljenom diplomom, nego čoveka koji ima životno iskustvo proizvodio je na njivi: zna šta znači kiša, zna šta znači reka, znaš šta znači voda. Sada nas boli, kad si pričala taj primer kao “ja želim da sve da pazim, celo društvo ide u jednom smeru, a ja idem u drugom smeru i čini se da ću se rascepiti”- to je zato što tvoj zdrav razum tebi šalje poruku da treba tako, a ti gledaš okruženje gde je šizofrenija. To je stanje neodrživo i zato imamo puno bolesnih ljudi. Osim toga što jedu nezdravo, i psihički je to neizdrživo.

Milica Alavanja: Ako se donese odluka na najvišem nivou – mi imamo primere iz prošlosti da mi možemo da funkcionišemo bez plastike. Evo recimo, danas se ni jedan pivopija ne buni zašto pivo nije u plastičnoj flaši nego svi nose staklene flaše. Nikom nije problem. Je l` tako? A ako sokovi budu tako, ako si primoran da kupiš tu flašu, neće ti biti problem. Dakle, moraju odluke da se donesu najvišem nivou – pojedinci, građani ne mogu tu mnogo šta da promene. Mislim, evo, “jul bez plastike”, a šta ćemo u avgustu? Opet ćemo se vratiti na plastiku?

NIJE DO NAS

Aleksandra Bučko: Dobro, oni tamo govore da je da je cilj da se to ustvari pripremi u julu kako bi se onda svi odrekli. Ali zato je potrebno jako puno ljudi, je l` da? U stvari ako se jedan pojedinac odrekne za ceo život nećemo mi tu mnogo postići…

Ruža Helać: Ne postoji broj ljudi dobre volje koji može taj problem rešiti. Svi problemi na planeti Zemlji, koji imaju za posledicu klimatske promene i zagađenja potiču od 100 najjačih kompanija. Dakle, vi se na pogrešnom mestu molite Bogu. To nije crkva u kojoj se treba moliti Bogu. Ja sam za to da se ljudi edukuju, da se informišu, ali to sve ništa nema smisla. Samo možete da se razbolite kad znate šta je nezdravo. Znate, gledali ste da se u paradajz ubrizgava voda, ako nema još i neki hemijski sastav, da bi bio teži. Pogledajte 90% paradajza koji kupujete ima rupicu od igle na sebi. Pilići koje kupujete su zaobljeni, zaokruženi, zato što se u njih ušpricavaju kojekakve tečnosti. Nije, nije do nas. Nego do kontrole nad kompanijama. Međutim čovečanstvo se prepustilo i predaleko se otišlo u stvaranje profita jer taj profit može da ućutka svaki glas razuma i svaku logiku. I od otrovane hrane, od zatrovane životne sredine, takođe je samo gore to beznađe koje nam se kreira kroz plasiranje moći velikih i onih koji raspolažu sa političom moći, finansijskoj moći i nama se to svakodnevno i šalje ta poruka. Da nemamo mi šta tu tražiti, “on je investitor”.

Milica Alavanja: U Sremskim Karlovcima smo snimali problem zagađenja ciglane – zagađivali su okolinu sa izduvnim gasovima i mi smo pitali inspektora: “Pa dobro, hoćete vi njih primorati da ugrade filter?” – “Pa znate šta, ja ne mogu. Oni stoje na strani investitora, oni su iz Hrvatske, kako ja sada da primoram”. Eto.

Aleksandra Bučko: To je ceo problem.

Ruža Helać: Ali to je i generalno usvojeno pravilo. Uopšte. Pa evo ove kineske kompanije, građani Bora…

NIJE, NIJE DO NAS

Aleksandra Bučko: A sad, ako mi kažemo “investitor je u ovoj državi Bog”, meni to, a verujem možda će se i slušaci poistovetiti, meni to malo budi tu nelagodnost, beznađe. Da li možemo mi kao pojedinci makar nešto da uradimo, ako ništa drugo – da bismo se osećali možda malo bolje?

Ruža Helać: Pa, dokle god budemo radili samo da se mi bolje osećamo suočavaćemo se sa svim tim. Ne možete vi da budete srećni u nesrećnom društvu. Možda možete, ako ste multimilioner, ali takvih je malo, i oni žive iznad – oni nisu u ovom društvu, oni su u jednom paralelnom svetu. Ali svet u kome se mi krećemo je nesrećan i nije rešenje na nivou da tražite samo za sebe rešenje.

Milica Alavanja: Malo ljudi je u Srbiji svesno da nas pogađa i zagađenje iz Istočne Srbije i ne znam… Recimo nas u Novom Sadu kao “Ma šta nas briga reka Krivaja je zagađena”.  Da li sa tom vodom iz Krivaje se navodnjava krompir za čips koji naša deca jedu. Lokalni proizvođač voća i povrća iz Prahova iz Istočne Srbije, on ne jede to svoje voće i povrće, on kupi na pijaci za sebe, ali prodaje voće i povrće. Tako mi u Novom Sadu kad kupimo voće i povrće, to ne znači da to voće i povrće nije zagađeno u nekom drugom delu Srbije. Dakle sve nas pogađa, sve to danas je postalo na globalnom nivou. Nema sad “mi u Novom Sadu nemamo nekog zagađivača – mi smo bezbedni”.  Nije to baš tako.

Alesaksandra Bučko: Sve je ustvari povezano. I pred kraj s obzirom na to da su “Urbani razgovori” ustvari interesantni razgovori sa interesantnim ljudima o važnim i/ili interesantnim temama – za kraj: Šta je mojim sagovornicama veoma važno da kažu?

Ruža Helać: Veoma važno mi je da kažem da želim da bude više pravde u pravu. I da se uspostavi pravni sistem, ali i da funkcioniše tako što će biti više pravde u pravu.

Milica Alavanja: Veoma mi je važno da kažem da želim da se u ovoj državi, uopšte na Balkanu, i svugde u Evropi i svetu, ljudi više bore za zdravu životnu sredinu da se više pokrene taj ekološki aktivizam jer bez zdrave životne sredine nema ni normalnog života. Dakle, ako nemamo zdravu životnu sredinu, nemamo ni zdravlje – čitav naš život se pogoršava, bez zdrave životne sredine. Želim da se ljudi ovde više bore i da podržavamo jedni druge: ako se ljudi sa Stare Planine bore za svoje reke, da ih podržimo jer to i naše reke. Ako se ljudi iz Vrbasa bore za čistiji Veliki bački kanal i za manje zagađenje u Vrbasu – podržimo i njih. Jer sve je to na globalnom nivou. Moramo da radimo zajedno da podržavamo jedni druge i da se borimo da zaista životna sredina ostane i dalje najvažnije ljudsko pravo.

Aleksandra Bučko: Dragi slušaoci, bili su to prvi “Urbani razgovori” u kojima smo danas razgovarali o ekologiji sa Ružom Helać i Milicom Alavanja.