Smiljana Milinkov: Mržnja se ne sankcioniše već podstiče

Smiljana Milinkov, docentkinja na Odseku za medijske studije, definiše govor mržnje kao apsolutno negiranje suštine i bića drugog. “To je izražavanje jedne akcije, u ovom slučaju govora mržnje, prema drugom. Kažem, postoje različite i u zakonskim okvirima postoje različiti članovi koji upućuju na govor mržnje i šta to predstavlja. Različite i evropske institucije imaju svoju definiciju, ali u svakom slučaju to jeste izražavanje mržnje prema drugom na osnovu nekog njegovog ličnog svojstva – da li je to etničko, rasno, seksualno, polno, versko, političko ili neko drugo svojstvo, ali je suština u tome da se izražava mržnja, netrpeljivost i da se unižava postojanje drugog zbog nekog njegovog ličnog svojstva” kaže Smiljana Milinkov u intervjuju za Multiradio. 

Irena Čučković: A koja je razlika, odnosno gde prestaje sloboda govora i gde počinje govor mržnje i koliko ta dva pojma mogu varirati u odnosu na kulturološki i nacionalni kontekst neke grupe? 

Smiljana Milinkov: Vrlo je tanana razlika između slobode govora i nekada govora koji upućuje na izražavanje mržnje, na diskriminaciju. Ostvarenje slobode govora je civilizacijska tekovina i jako se čuva mogućnost izražavanja. Sa druge strane, nedopustivo je ugrožavanje postojanja i uopšte funkcionisanja nekog drugog. Kažem da je tanana razlika, ali u suštini ta razlika može lako da se prepozna i da se tačno zna šta predstavlja govor mržnje, a za to je jako važan kontekst. Kao primer možemo navesti i ova dešavanja u Americi u poslednjih pola godine. U našem kontekstu, recimo samo izraz „nož, žica, Srebrenica“, koji se vrlo često može čuti na fudbalskim stadionima među navijačima, gde ne postoji eksplicitan poziv na nasilje, ali u kontekstu vrlo jasno ukazuje u čemu se radi. Dakle, kontekst je jako bitan.

Kada sam rekla da linija između slobode govora i govora mržnje može biti tanana, pre svega mislim na to da se mnoge izjave kvalifikuju u javnosti kao govor mržnje, a odnose se na kritiku političara i javnih funkcionera. Oni vrlo često kažu da je kritika njima upućena u stvari govor mržnje. Ne, nije.

I čak Evropski sud za ljudska prava jako vodi računa o kontekstu i uopšte o ličnostima kojima je upućen govor mržnje. Pritom su javni funkcioneri i političari pod mnogo većom lupom i moraju biti podložni kritici. Dakle, kritika nikako nije govor mržnje, ali zato izražavanje netrpeljivosti i mržnje prema ljudima različitih ličnih svojstava jeste. 

Irena Čučković: A šta nam je internet doneo u kontekstu govora mržnje? Da li ga sada ima više nego u eri pre interneta ili ga je samo internet učinio vidljivijim i lakšim za proširiti? 

Smiljana Milinkov: Mislim da generalno nema više govora mržnje. Ima ga u javnoj sferi, pošto internet predstavlja javnu sferu. Na internetu retko ko može da ostane apsolutno u nekoj privatnoj sferi. Tako da, sve ono što se napiše na društvenim mrežama, to je javno i samim tim je dostupnije i zato se i lakše širi govor mržnje. Ono što je na internetu problematično u vezi sa širenjem diskriminacije i mržnje, jesu te specifične karakteristike. Sa jedne strane, taj osećaj anonimnosti, ono što je Le Bon još ranije nazvao psihologija gomile.

Na internetu korisnici imaju osećaj da su oni anonimni, da niko ne može da ih vidi. I samim tim izražavaju neke stavove koji u javnom govoru, kada su u nekoj javnoj sferi, u smislu da su negde fizički prisutni, ne bi nikako izrekli. Jer, ovde imaju osećaj da su nevidljivi.

Sa druge strane, internet pruža tu interaktivnost, zatim konvergenciju i, ono što je jako važno, ta brzina. Nešto što se kaže se za nekoliko sekundi proširi i postaje masovno. I kažem, ova psihologija gomile, gde ljudi imaju osećaj da imaju puno istomišljenika, i onda se lakše oslobađaju i šire nešto što je inače nedopustivo, što se ne bi moglo reći u nekoj učionici, ali zato im internet daje iluziju da se to može izreći bez ikakvih posledica. A sa druge strane, bitno je napomenuti da niko na internetu nije u potpunosti anoniman i da je vrlo jednostavno doći do svakog i sankcionisati. Postoje različiti modeli i mislim da čak i naš zakonski okvir, koji nije savršen, može da posluži za sankcionisanje. Samo je pitanje i najveći problem jeste u senzibilitetu i edukaciji onih koji treba da ga primenjuju, koliko oni osećaju i smatraju da nešto treba da bude kažnjivo. I sada se vraćamo na ono „nož, žica, Srebrenica“ – kako u jednom društvu, koje negira genocid u Srebrenici da neko podigne optužnicu zbog širenja mržnje i pozivanja na nasilje. 

Irena Čučković: Koje su razmere problema govora mržnje u Srbiji? Spomenuli ste sad i naš pravni okvir i mehanizme kojima se on može sankcionisati. Po kojim osnovama se on najčešće dešava i koje su to grupe koje su najčešće izložene govoru mržnje? 

Smiljana Milinkov: Grupe koje su kod nas najčešće izložene, prema različitim istraživanjima i statističkim podacima, jesu pripadnici romske zajednice, pripadnici LGBT zajednice, i poslednjih godina i migranti su takođe izloženi govoru mržnje. I ono što je takođe važno, a nekad se čini dosta neupečatljivo kao ove druge grupe, jeste mržnja prema ženama, odnosno mizoginija. I tokom poslednjih nekoliko godina smo imali vrlo izraženu mizoginiju. Tu je prednjačila mržnja prema novinarkama. Dakle, to su neke grupe koje su kod nas najčešće izložene govoru mržnje, i još neke etničke zajednice, pre svega Albanci i Hrvati. 

Irena Čučković: A kako govor mržnje utiče na javnu komunikaciju u Srbiji, konkretno prema tim određenim grupama i da li neki oblici takvog diskriminatornog ponašanja postaju prihvaćeni zato što nisu sankcionisani i zato što su toliko zastupljeni da ljudi praktično „otupe“ na takve pojave?

Smiljana Milinkov: Upravo to je najveći problem, zato što nije javno dovoljno ukazano da je nedopustivo na taj način komunicirati. Sa jedne strane je jako značajno da sve institucije i ustanove glasno i jasno kažu da je to nedopustivo, počevši od Skupštine Srbije, Vlade, ministarstava do drugih sudskih institucija i tako dalje. Da napravimo opet paralelu, vrlo su retko sudski epilozi takvi da su kažnjeni oni koji su širili mržnju. A poslednjih nekoliko meseci imamo to da se oni koji putem društvenih mreža upućuju pretnje predsedniku Srbije i njegovoj porodici vrlo lako pronađu i odmah sankcionišu. Naravno, to pozdravljam, svako ko uputi nekom pretnju mora biti sankcionisan. Ali ukoliko bi se takva praksa svih nadležnih organa sprovodila i u slučajevima poziva na nasilje i prema drugim grupama, mislim da bi i situacija u našem društvu bila bolja. Ovako postoji svest da se to ne sankcioniše dovoljno i da se mogu slobodno izneti neki stavovi koji šire netrpeljivost putem društvenih mreža ili u nekim drugim medijima. 

Irena Čučković: A kako onda takvo prisustvo govora mržnje u javnom diskursu i javnoj komunikaciji utiče na demokratičnost jednog društva i koliko štete prave političari koji imaju istupe koji se mogu okarakterisati kao govor mržnje? Pretpostavljam da ipak njihovi istupi imaju mnogo veću težinu nego istupi nekih običnih građana. 

Smiljana Milinkov: Da, kao što sam i rekla, političari i javi funkcioneri moraju biti pod mnogo strožom lupom i sve što oni javno iznesu, u slučaju da je reč o širenju mržnje ili diskriminacije, moralo bi da naiđe i na osudu javnosti i neke druge reakcije. Nažalost, kod nas se to ne dešava i to govori o stanju demokratije. Mislim da se ovde olako zloupotrebljava sve ono što jeste sloboda govora, u smislu da se lako targetiraju određene osobe, što kreće nekad od samih političara, a onda se to spušta na neke niže grane, gde dolazi do konkretnih reakcija i smislu da upućuju vrlo jasne pretnje preko društvenih mreža. A targetiraju se svi oni koji izražavaju stavove i mišljenja suprotne onome što su zvanični stavovi političara na vlasti ili predstavnika vlasti. 

Irena Čučković: Spomenuli ste malopre da su migranti u poslednjih nekoliko godina postali jedna od grupa koja je sada mnogo više izložena govoru mržnje nego što je to bilo u nekom prethodnom periodu. Koliko je važna dekonstrukcija lažnih vesti koje podstiču razvijanje predrasuda prema određenim grupama, s obzirom da su one veoma zastupljene kada je reč o migrantima? 

Smiljana Milinkov: Pa mislim da je to jedan začarani krug. I tu mi nismo posebno drugačiji, trend u čitavoj Evropi je takav da su podignuti ti antimigrantski stavovi, ali mislim da kada dođe do lažnih vesti da javnost to prihvata bez previše proveravanja, zato što to pogoduje nekom njihovom mišljenju i stavovima. I nekako im to odgovara i onda uđemo u taj neki krug iz kog se teško izlazi, a realnost je znatno drugačija. Zato je važno ukazivanje na lažne vesti i ta dekonstrukcija uvreženog stereotipnog mišljenja o migrantima. I opet dolazimo do slobode govora, koja podrazumeva i jedno demokratsko društvo podrazumeva kvalitetnu raspravu i diskusiju.

Nije problem ako neko ima svoje mišljenje koje je drugačije i ima neki strah od drugog i drugačijeg. To nije problem, problem je kad neko mrzi drugog i drugačijeg, a pritom ne zna ni zašto.

Našem društvu izostaje ta kvalitetna debata, iznošenje mišljenja i svest o tome gde je ta crvena linija gde prelazimo u nedopustivo. 

Irena Čučković: A ko ima odgovornost da deluje preventivno, odnosno da, ako kažete da je strah često neki početni uzrok koji kasnije može postati razlog za kreiranje tih nasilnih sadržaja i agresivnog odnosa prema drugoj zajednici. Da li su to kulturne i obrazovne institucije, mediji…? 

Smiljana Milinkov: Pa ja bih rekla da su to svi akteri društva. Svi oni imaju vrlo velik značaj i ogromnu odgovornost da rade na tom pitanju, počevši od političkih zvaničnika i javnih funkcionera. Ali tu su i obrazovne ustanove, gde nam je ključna medijska pismenost, ali i uopšte edukacija. Ono što imamo u školama, a plašim se da se ne sprovodi na dovoljno dobar način jeste građansko vaspitanje. Spomenuli ste i radnike u kulturi, naravno da i tu postoji ogromna odgovornost. I čini mi se da oni i najviše pokreću ta pitanja i da se kritički bave određenim problemima i da najviše rade na razbijanju određenih stereotipa, predrasuda…

Jer, mržnja negde jeste deo nečijeg formiranja identiteta. Mišljenje o sebi se formira na osnovu mišljenja o drugima. I sad, neko ima potrebu da mišljenje o sebi formira tako što ima mržnju prema drugom. To bi psiholozi verovatno mnogo bolje objasnili, ali u suštini najveći problem je u tom nepoznavanju drugog i nepostojanju uopšte želje da se upozna.

Čim se neko približi nekome, onda se ruše i predrasude i drugačije to funkcioniše. Tako da je jako važno da se svi segmenti društva aktiviraju. Jako su važne i predškolske ustanove, škole, svi aspekti društva. I to mora sinhronizovano da se ide ka tome. Naravno, za takvu sinhronizaciju je potrebna dobra volja i političkih aktera da se krene u tom pravcu. 

Irena Čučković: A šta je situacija sa digitalnim nasiljem usmerenim protiv dece? Često pričamo i o vršnjačkom nasilju koje se može dešavati na internetu. Na koji način se oni mogu zaštititi, bez uskraćivanja nekih prednosti koje im internet nudi?

Smiljana Milinkov: To je vrlo širok problem i nije teško rešiv. On može da se reši i mogu reći da imam utisak da se u našem društvu ide ka tome da se sprovode neke info akcije i da se radi na tome da se proširi svest o bezbednosti na internetu, ali ono što je najvažnije jeste raditi na edukaciji roditelja. Roditelji su tu ključni. Za tinejdžere, do neke mere, i za neke druge uzraste ključni su i škola i vršnjaci. Tako da negde su to segmenti na kojima je važno raditi i važno je uticati na taj stepen poverenja prema roditelju, prema školi, prema onima koji bi trebalo da budu sigurno utočište i da na prvu naznaku bilo kakvog problema dete reaguje. To je negde i na evropskom nivou ogroman problem i pokušava se rešavati. Tu mi nismo jedini. Nekako imam utisak da nas je sve ovo zateklo, mada proces digitalizacije i digitalnog nasilja postoji već tri decenije. 

Irena Čučković: A ko ima odgovornost da sankcioniše govor mržnje, naročito na internetu i šta je ono što administratori društvenih mreža kada je reč o tome treba da urade? Koliko je neophodna globalna regulativa koja bi nadilazila nacionalne granice, jer ih i internet sam po sebi nadilazi? 

Smiljana Milinkov: Tu postoje različite podele kada je reč o samoj regulaciji. Može da bude formalna i neformalna. Formalna, u smislu da je nešto na globalnom ili nacionalnom nivou regulisano i da se zna koje su mere i okviri u kojima može da se kreće. Ono što je neformalna, jeste pitanje samoregulacije. I moje mišljenje je da je to ključno – koliko su oni koji su administratori senzibilisani i žele da rešavaju problem, jer oni su ti do kojih prvo dolaze određene poruke. Ako oni u startu deluju kako treba, ako to ne bude pušteno u etar, onda smo već na pola nekog rešenja. Na globalnom nivou, to nije toliko jednostavno, ali mislim da se počelo na nivou Evrope rešavati. Čini mi se da je 2016. donet kodeks o sprečavanju širenja govora mržnje na internetu, koji su potpisati ključni akteri, kao što su društvene mreže (Fejsbuk, Tviter, Jutjub). Tu se iz godine i godinu povećava broj prijavljenog govora mržnje i broj skinutih poruka. Ali najveći problem je što je i nakon uklanjanja sadržaja šteta već načinjena. Važno je ne dopustiti da nešto postane viralno.