Vanredno stanje: Dnevnik Borisa Varge Vol.2

Photo by Boris Varga.

Žrtvovan je džez. Sav taj džez od Nju Orleansa do Tbilisija postao je lični soundtrack #coronatime. Najviše je stradao Miles Davis čija će me diskografija sasvim sigurno svaki put podsećati na dane karantina, samoizolaciju, maske, hemikalije i paranoično pranje ruku… Posebno njegov album  “Big Fun” iz 1974, koji je ovih dana na ripid.

Pandemija je melanholija.

Sviđa mi se što smo svi pomalo kao hipici. Ja puštam i bradu, trogodišnji sin Andrej polako postaje Bitls. U stanu učimo da vozi mali bicikl koji je dobio za rođendan od babe i dede, svega nekoliko dana pre državnog udara.

I dalje nemam vremena za filmove, knjige i časopise. Odlučili smo sa suprugom da sa strane ostavljamo tako neraspakovane brojeve „Nacionalne geografije“ koji su ostali nepročitani.  

Pokušavam da barem malo verujem državi da će ove surove mere dati rezultate i sve to za dobro građana. Jednostavno, ne mogu.

A šta posle? Da li iza smrtonosne kugle korone koja sve kosi ide svastika, kako je to u svojoj karikaturi doživeo Petričić?

Garnitura na vlasti ima ogromno iskustvo u kršenju ljudskih prava, urušavanju demokratije i progonu neistomišljenika. Za vreme vanrednog stanja 1999. godine ti isti ljudi su učestvovali u politici linča novinara i medija. Njihove nove žrtve su Ana Lalić, Jovana Popović i svi nepravedno pritvoreni i kažnjeni. Posebno poljoprivrednici. 

#KoCeDaNasHrani? #StopSkypeProcesima! #OprezNaZaduzivanje! #AVuKampanji

Bio sam u Ruskom Krsturu da namirnicama bolje opskrbim majku, ako nam ne daj bože zatvore gradove. Psihološki obrt se desio kada sam sa bankomata pokušao da s njene kartice podignem 20.000 dinara. Zbog gumenih rukavica mi ispada kartica, saginjem se da je pokupim i u tom odbrojavanju sekundi iznenada nevidljiva ruka, kao iz groba u poslednjem kadru filma „Keri“, na moje oči iz automata uvlači nazad i „guta“ novac. 

Prvo sam mislio da je san. Centar mirnog i bogobojnog mesta za vreme vanrednog stanja trgao se na moj urlik – „fak!“.

Subota usred nigde, okrećem brojeve, maska vlažna, naočari zamagljene, majica mokra. Pritisnite taster 1, pritisnite taster 2 – i još na svu onu muku na čekanju ukrug se vrti Garavi sokak.

Sledećih dana beskonačni redovi ispred banke, reklamacija, šalteri, mejlovi, ovlašćenja, pozivi, pritisnite taster 3, 4, 5. „Pa zar to uopšte može da se desi?“, groteskno me pita jedan službenik banke. Nije se snimao razgovor.

To je moj sasvim sigurno deseti bliski susret sa tim kafkijanskim strojem. Progutane su kartice jedno tri, dve ispljunute, isto toliko puta neizbačenog keša, pa jednom neizbačeni keš sa računom u visini šloga i dve takve izgubljene plastične nesreće.   

Ako ikad odlepim, znaćete svi. Samo će jednog dana, u nekom gradu, jedan po jedan takav stroj da poleti u vaseljenu. Za sve ono što se godinama nakupilo.