Vanredno stanje: Dnevnik Đorđa Simovića

Novi Sad, april 2020. Photo by Đorđe Simović.

Ivana Konstantinović je pre nekoliko godina tvitnula da će joj na nadgrobnoj ploči pisati: „I’m offline“.

Jedna od retkih stvari koje me poslednjih godina izbacuju iz koloseka je kada me portiri pri izlasku iz RNS pozdrave pitanjem „Jel’ gotovo za danas?“ Šta „Jel’ gotovo?“. Nema „gotovo“! Gotovo.

Sem terenskog rada i krstarenja selima Vojvodine, pešačenja u retkim trenucima odmora, povremenog viđanja prijatelja i nekoliko sitnih zadovoljstava, svakodnevni život mi se nije bitnije izmenio. Verujte. Kako vam drago. 

Momo Kapor je svojevremeno govorio da kada ga pitaju „Kako si?“, sagovornika uhvati za ruku pa mu se jada po ure. Sledeći put kada ga vidi, nesrećnik  beži na drugu stranu ulice.

Slično je kada me posle duže vremena sretnu poznanici. Pre „Kako si?“ ide ono „Gde/šta radiš?“. Pokloni se i počni. Dve emisije i buljuk krateža za RNS. Pisanje i uređivanje svog portala gotovo dve decenije, kao i najuticajnijeg agrarnog portala SR/BiH/HR. Uređivanje korporativnog časopisa i pisanje za drugi. Pripremanje konferencija. Knjige kolumni. Itd. Isl.

Radoholik, rekli bi kibiceri. Nema rastavnice radni dan / vikend. Godinama. Možda zato kroz sve ovo relativno bezbolno prolazim. Ili sam otupeo. „Comfortably numb“, kako su pevali Flojdi.

Ulaganje u tehniku se isplatio. U sobi sam instalirao studio. Sa sagovornicima komuniciram vajberom. Snimam ih fordžom. Montiram vegasom.

Za 70 godina koliko postoji emisija za selo i poljoprivredu RNS prvi put je realizovana u takvim uslovima. „Da nam nisi rekao, ne bi ni primetili“, rekoše oni kod kojih je gubljenje vremena testiranje iskrenosti. 

Mentalnu higijenu održavam slušajući cool jazz na EON-u. Tu su „NYT International“ i „Le Monde diplomatique“. Stari brojevi. Pitanje je kada će novi prispeti jer nedeljama sanduče vapi za „Nedeljnikom“.

Planiram da pročitam „Veliki pad“, „Bunker swing“, „Bunker patku“, „Osvajanje zavičaja“, „Deep web“ kao i Varagin „(Digitalni) Pre-Marketing“.

Prijatelji me nisu zaboravili. Ivana Šijački Majoroši mi na noge donosi vino iz Banoštora, a iz Ritiševa Marijus zanatsko pivo. Moje šljivovice s Divčibara ima za deceniju.