Vanredno stanje: Dnevnik Sonje Bratić, Bojane Kulačin i Dušice Stojković

Danas je sreda 18. mart. Vanredno stanje.

Sonja Bratić

Jedan deo mog ormara rezervisan je za (dosta impresivnu) količinu garderobe “za po kući”. Ona služi tome da mi padne pravo na nos svaki put kad otvorim ormar, zato što nosim večito četiri iste stvari, od kojih su dve u određenom trenutku na meni, a dve na pranju, dakle, nijedna nikad nije u ormarskom “za po kući” delu.

E PA, BIČIZ, PRIPREMITE SE ZA MODNU REVIJU MOJE DRONJAVE ODEĆE IZ PROŠLOG VEKA, DOŠLO JE MOJIH PET MINUTA!

Ulice Novog Sada, Mart 2020. Vanredno stanje.
Novi Sad, Mart 2020. Vanredno stanje.

Bojana Kulačin

Kad je raspalila prva bomba na Majevici  niš’ nisam skapirala. Majevica je u Bosni. Ne?! Onda sam dobacila da se tako zove kasarna, i nervozno počela da rintam po kući. Mama je peglala, tata je bio na onom ratnom rasporedu, u vodovodu na keju, a ja sam ribala fugne u kujni i slušala radio. Ribala sam fugne četkicom za zube (starom naravno).

Kada je krenulo ovo novo „stanje“, prvo sam oprala prozore. Onda i zavese.

Al roletne! Kakav izvor zaraze!!! Detaljno ribanje, čišćenje svih onih proreza na njima u kojima se kupi stoletna prašina. Kako?! Braćo i sestre, četkicom za zube!!! Četkica je iz raja izašla!

Ulice Novog Sada, Mart 2020. Vanredno stanje.
Novi Sad, Mart 2020. Vanredno stanje.

Dušica Stojković

Tata ima koronografiju 31. ovog meseca. Možda? Raspustila sam veliki hor u četvrtak. Školicu u petak ujutro. Raspoloženje se menja na dnevnom nivou. Jedan dan mislim da će sve proći očas posla, ali onda drugi dan mislim kako (i ako se završi brzo, recimo dva meseca) će nas strefiti neki zemljotres ili neki novi virus ili rat ili,…

Radovala sam se završetku radova u Rakovcu, kad ono, neće ni početi do ko zna kada. Ideje na pinterestu se zato gomilaju od najjeftinijih šupa do kraljevskih palata. Nerealno uglavnom.


PRIČITAJTE I: Vanredno stanje : Dnevnik Ivana Bjelića, mladog novinara


Skontala sam usput i omiljeni brend pločica za kupatila. Bila sam sa Snežom u Liparijama da odnesemo njenom ćaletu nabavku pa smo skoknule i do mog placa i tamo popile po jednu vilijamovku. Svi brinemo o roditeljima. I našim i tuđim.

Danas je Igor posejao travu pa smo sedeli i gledali kako prskalica prska pravo u blato.

Iako sam nekako – nikakva, dan mi je za divno čudo prošao neverovatno brzo. Drugarice i ja zajedno maštamo šta ćemo sve raditi kada ovo prođe. Spavam spokojno.